high above the trains

Čitala sam maloprije članak o tome kako je Schwarzenegger odbio pomilovati Tookie Williamasa koji je pogubljen zbog četverostrukog ubojstva. Lik je osnivač Cripsa (zloglasni L.A. gang) i osuđen je na temelju iskaza jednog svjedoka ('Svjedok jedan, svjedok nijedan' je jedno od glavnih načela rimskog prava, ali šta to znači glupavim Amerikancima kada je riječ o još jednom Crncu kojeg treba pogubiti?). U međuvremenu se pokajao zbog svoje gangsterske prošlosti i počeo se boriti protiv uličnog nasilja, napisao par knjiga, inicirao primirje Cripsa i Bloodsa, bio nominiran za Nobelovu nagradu za mir, ali ništa od toga nije pomoglo. Znači, na temelju iskaza jednog svjedoka čovjek koji je sve do smrti tvrdio da je nevin, pogubljen je u državi u kojoj se pravo zasniva na načelu: bolje je da se oslobodi 99 krivih nego da se osudi jedan nevini. (Ta država se još voli nazivati najvećom demokracijom na svijetu, lučonošom slobode i drugim srceparajućim nazivima.)
Nije mi jasno odakle nekome čovjeku pravo da ubija drugoga. Argumenti tipa 'i on je presudio drugome' padaju u vodu čim se sjetimo Gandhijeve 'oko za oko i čitav svijet će biti slijep'. Ljudi još uvijek gledaju na svijet kao u bajkama, valjda zato što je tako jednostavnije. Ali stvari su itekako složenije od toga da je netko dobar ili loš. Takva podjela je apsurdna i znanost ju je već odavno odbacila. Vidite, postoji jedna znanost koja proučava ljudsku svijest, podsvijest, ponašanje i šta ja znam šta još i ta znanost se zove psihologija. U njoj postoji puno pravaca i jedan od njih se naziva psihoanaliza. Psihoanalitičari smatraju da u svakome čovjeku čuči mali ubojica. Hoće li on dobiti svoju priliku ili ne, e to ovisi o nizu vanjskih čimbenika. Ok, postoje slučajevi kada nije tako, ali onda se radi o bolesnim ljudima kojima treba pomoć, a ne električna stolica.
U slamovima je život jako težak i pun nasilja. Ponekad ljudi nemaju drugog izbora nego prihvatiti to nasilje i odbrati ga kao svoj stil života. Tko je onda kriv za ubojstva i ostale delikte koje počine ti ljudi? Oni ili država? Tko je kriv što su oni odrasli u tim groznim uvjetima siromaštva i nasilja? Zašto i oni nisu imali lijepo djetinjstvo kao bogata djeca iz predgrađa koja se igraju u svojim prostranim dvorištima i voze bicikle sigurnim ulicama? Kakva je to država koja se ne brine jednako za sve svoje građane?
Svrha zatvora nije samo kažnjavanje, nego i rehabilitacija i delikventa. Svi mi ponekad radimo sranja zbog kojih se poslije kajemo i osjećamo kao đubrad. Odakle nam onda pravo da osuđujemo druge? Nije li to licemjerje najgore vrste?
SAD je većinom katolička zemlja i na svakoj novčanici njihovog dolara piše: 'In God we trust'. Ja sam prije bila jako religiozna i znam da je najveća poruka kršćanstva opraštanje. Zašto onda predsjednik koji kaže da ga je sam Bog poslao na zemlju tako gorljivo podržava taj odvratni barbarski zakon?
Stvarno mi nije jasno kako u nekim stvarima nismo odmakli od starog vijeka.
Znam da je SAD samo jedna u nizu zemalja koje još uvijek imaju smrtnu kaznu, ali oni si vole pridavati razne epitete i vole govoriti drugima što da čine. Ukratko, najveći licemjeri na svijetu!

Obećala sam Johnnyu da ću napisati novi post kad dođem doma za Božić. Druže, tražio si izvještaj s faksa. Nikad u životu nisam bila sretna kao sada. Moj faks je mali, ima nas 40-ak na mome smjeru pa smo kao jedan oveći razred. Družim se s muškom ekipom. Cure su ok, ali s njima mi je puno zabavnije. Stariji studenti kukaju da je faks užasno težak, ali mislim da pretjeruju. Ja učim pet dana prije kolokvija i to ne više od 3-4 sata dnevno pa sam sve dala. Lakše mi je nego u srednjoj školi.
Što se tiče doma, na kraju ga nisam dobila. A dobro, to je bilo realno za očekivati, iako sam se nadala da će biti nešto. Dosad sam bila kod prijateljice, a sad sam našla stan koji se nalazi pet minuta od mog faksa. Useljavam se iza praznika.
Zagreb je idealan. Tamo nikada nije dosadno. Doduše, u početku mi je teško padao prebrzi tempo života, ali sad sam se navikla na to. Našla sam svoj idealni kafić. Route 66 u Trnju. Tamo je svaki vikend živa svirka, imaju kauče, atmosfera je ugodna, muzika skoro savršena, ekipa odlična… U ponedjeljak su imali slušaonu Doorsa.
Početkom ovoga mjeseca bio je Human rights film festival. Svi filmovi su se prikazivali besplatno. Repertoar je bio odličan. Naravno, išla sam svaku večer. Prvi dan sam gledala čak dva filma. Ukočila sam se u kinu. Prvi je bio 'Dubina zraka je crvena' Chrisa Mayera. To je dokumentarac o društvenim pokretima krajem 60-ih i početkom 70-ih. Počinje ratom u Vijetnamu, a završava Allendeovom smrću (poklopite se ušima ako ne znate tko je Allende). Spominju se Che, studentski prosvjedi '68, sovjetski upad u Čehoslovačku i Jan Palach (češki student koji se spalio u znak prosvjeda protiv sovjetske intervencije) … uglavnom, sva nestaljinistička ljevičarska nastojanja da se promijeni svjetski poredak. Na kraju filma nešto priča o tome kako su se u to vrijeme vukovi ubijali jer se smatralo da im se treba smanjiti broj. I onda kaže: ' Bilo je to doba borbe između kapitalizma i komunizma. Kapitalizam je dobio bitku, a možda i rat. Ali ima jedna utješna misao: i nakon toliko godina vukova još ima!'